SRFP Blog

Salaš Tatić – vojvođanska turistička oaza koju uskoro očekuje rast uz pomoć IPARD programa

Do Salaša Tatić stiže se nakon kraće vožnje iz Beograda, svega 1 i po sat putem za Suboticu i nekoliko minuta sporednim putem koji do salaša vodi preko Srbobrana do sela Turija. Salaš se prostire duž obale istorijski značajnog kanala Dunav-Tisa-Dunav (DTD), plovnog puta koji je služio kao glavni trgovački put za transport robe još od početka 1800-ih do sredine 1900-ih.

Šta je salaš? Na srpskom i mađarskom jeziku, to je vrsta tradicionalne farme koja je česta u području Panonske nizije, posebno u regionu Bačke u Vojvodini. Salaš se obično nalazi dalje od grada ili sela, a sastoji se od porodične kuće, poljoprivrednih objekata i ambara, okruženih obradivim zemljištem i pašnjacima. Salaši su bili u vlasništvu jedne porodice koja je tu bila nastanjena i čiji su članovi tu živeli generacijama.

Kanal Dunav-Tisa-Dunav koji protiče pokraj imanja gde se nalazi Salaš Tatić proteže se duž 110 kilometara od Dunava u Somboru do reke Tise u Bečeju. Istorijski gledano, kanal se nazvan Francov kanal po austrijskom caru Francu II koji je odobrio njegovu izgradnju u vreme Habsburške monarhije.

Izgradnja kanala počela je 1793. godine i trajala je devet godina do 1802. godine. Kanal je bio najvažniji trgovački transportni sistem u tom delu Vojvodine. Kanal je bio posebno važan za regulisanje vodostaja u bačkom regionu. Njegovim iskopavanjem značajno je smanjen broj bara, močvara, jezera i reka koje su, povremeno ili trajno, ugrožavale zemljište gradova i sela u okolini. Kao posledica toga, stalna opasnost od malarije postala je značajno manja. Kanal je istovremeno mogao da služi navodnjavanju okolnog zemljišta tokom sušnih perioda.

Transport poljoprivrednih i nepoljoprivrednih dobara kanalom trajao je sve do 1960-ih, nakon čega je kanal prestao da se koristi. Danas je to privlačno mesto za ribolov, kupanje i opuštanje.

Turija je selo u kojem živi 2.500 žitelja koje se nalazi prekoputa Salaša Tatić s druge strane kanala. Turija je najpoznatija po godišnjoj Kobasicijadi koja se održava krajem februara kada se u ovome selu okupi 50 hiljada turista. Turija je ušla u Ginisovu knjigu svetskih rekorda zahvaljujući najdužoj kobasici dužine 2 kilometra.

Ulazeći na salaš, vozimo se putem gusto oivičenim drvećem i kvalitetno obrađenim vinogradom, koji se prostire uzdužno padinom prema kanalu DTD. Salaš Tatić se nalazi u vlasništvu Pavla i Sandre Tatić, mladog vojvođanskog bračnog para sa dvoje dece. Pavle je diplomirani poljoprivrednik, koji se specijalizirao u oblasti bio-poljoprivrede, dok je njegova supruga Sandra diplomirala i magistrirala turizam. U vreme kada su stekli svoje fakultetske diplome, nisu znali da će se baviti turističkim preduzetništvom kao što je salaš, ali kao da su znali da će to raditi, samo što tad još nisu započeli.

Pre 15 godina Tatići su kupili zemljište površine 4,5 hektara sa oronulom kućom, gde se nalazilo kukuruzište, dok je kanal ispred bio prepun blata, korova i trske. Stariji vlasnik je preminuo a potomci su samo hteli da se otarase imanja. Zemlja je bila loša. Pre 100 godina, veliki deo zemlje bio je uzet za pravljenje cigle, a ljudi su govorili da tlo nije dobro i da zemljište nije pogodno za poljoprivredu. Niko nije hteo da kupi imanje. Pavle je rekao ocu da nije zainteresovan za uzgoj kukuruza na imanju, ali je zemljište možda pogodno za uzgoj grožđa, voća i za ribnjak.

Bilo je potrebno više od deset godina da salaš dobije ovaj oblik. Gradili su ograde, zasadili vinograd i voćnjak. Parcela je velika i iziskuje mnogo rada. U početku su vikendom čistili i pravili roštilj. Dolazili su im prijatelji koji su dovodili svoje prijatelje i posle izvesnog vremena shvatili su da tu postoji potencijal za biznis. Pre šest godina su sazidali restoran. Trošna kuća morala je da bude potpuno rekonstruisana da bi se učinila pogodnom za goste. A ovoga proleća podigli su još jedan dvospratni bar odmah pored kanala. Sve što su napravili stvorili su vlastitim ulaganjem, od prihoda koje su investirali nazad u svoj biznis.

Jedan hektar zemljišta je namenjen za uzgajano grožđe, za italijanski rizling i šardone. Od toga proizvode 2.000 litara koji se služe u njihovom restoranu. Drugi deo je namenjen za voćke - kajsije, dunje i kruške od kojih Tatići prave rakiju i voćne napitke. Kao što ima svoje vino, Pavle je hteo da napravi i svoju rakiju. Na salašu se uzgajaju i svinje, ovce, kokoške, ćurke i riba (veliki ribnjak je iza salaša), koji se koriste za kuhinju restorana. Sve u svemu, Salaš Tatić je prilično samodovoljan.

Ulaz u Salaš Tatić. S leve strane su prostorije za smeštaj gostiju a s desne strane se nalazi prostrani restoran sa kapacitetom da primi do 200 gostiju.

Salaš Tatić ima svoj vinograd i proizvodi domaće vino koje se služi u restoranu. Imanje takođe ima svoj voćnjak, staju za stoku i ribnjak, koji svi služe za snabdevanje njihove kuhinje.

Pogled na restoran. Svuda unaokolo na imanju se nalaze garniture za sedenje na otvorenom sa pogledom na kanal.

Period od proleća do jeseni je vreme kad na salašu ima najviše posla. Počev od proleća, vikendom je prepuno gostiju. Prema Pavlovoj proceni, na salašu bude 500 gostiju nedeljno kad je bolji period, od kojih 300 bude samo vikendom, mnogi dolaze autom iz Beograda, Novog Sada i drugih udaljenih mesta. Pavle se i dalje zapanji kad ga ljudi pozovu da rezervišu mesto i kažu da će doći za sat vremena. Pavle se prisetio telefonskog razgovora s jednim gostom: „Da li radite? Da. Bićemo tu za sat vremena. Odakle dolazite? Iz Beograda!”

Područje Srbobrana ukratko

  • 16,217 stanovnika
  • Srbobran, Turija i Nadalj su glavna naselja
  • Region proizvodi pšenicu, kukuruz, soju, ječam, seme suncokreta, šećernu repu, voće i povrće
  • Poljoprivreda, prerada, veleprodajna/maloprodajna industrija čine primarne poslodavce
  • Turija se nalazi na 66 km udaljenosti od Mađarske, 80 km do Rumunije, 135 km do Beograda, 77 km do Hrvatske
  • 29% stopa nezaposlenosti.

Salaš godišnje ugosti 10-20 svadbi na kojima bude 100-200 gostiju. Tu su se održavali prigodni događaji za banke, muzičke proslave, izložbe pasa itd. Pavle bi voleo da izgradi bazen, jer bi tako gosti produžili boravak i umesto 1-2 dana ostajali do 5 dana, ali to ostaje plan za budućnost.

Pre pandemije COVID-19 salaš su posećivali brojni stranci. Ljudi iz Poljske, Češke i Ukrajine koji su autom putovali za Grčku svraćali su na salaš pošto se nalazi na pola puta do grčkog primorja a blizu je autoputa. Oduševljeni prirodom, hranom i cenama, odlučili bi da tu ponovo odsednu prilikom povratka kući.

Polazeći od ovog iskustva i s obzirom na oporavak turizma kao industrije, Pavle ima ideju da uvede ponudu „glampinga“ za ove strance ali takođe i za lokalne turiste. Glamping zapravo znači „glamurozno kampovanje“. Pavle planira da na kanalu napravi 10 polu-šatorskih objekata, izgrađenih od drveta i šatorskog platna. Oni koje bi odseli u ovim objektima imali bi pristup baru, restoranu, roštilju, ognjištu uveče, čamcima, toaletima, tuševima i, naravno, internetu. Sa leve strane imanja pokraj kanala planiraju da bude prostor za kamp prikolice i šatore.

Salaš Tatić očekuje podršku vrednu 300.000 evra kroz instrument za razvoj poljoprivrede od Evropske unije, IPARD program. Pavle je učestvovao na prvom IPARD javnom pozivu za podsticaje za investicije u seoskom turizmu i obrada njegovog zahteva je u proceduri. Očekuje da će uskoro krenuti sa realizacijom projekta. Prema Pavlovim rečima, IPARD program menja celu situaciju. Njegova supruga je prošla obuku za IPARD program i radila je u Smart IPARD programu na popunjavanju prijave. Ovim sredstvima će izgraditi još 11 hotelskih soba sa nameštajem, postaviti opremu za dečija igrališta, kupiti agregat za struju i mnogo veću kosilicu s kojom će travu moći da pokosi brže nego sa sadašnjom s kojom je za to potrebno otprilike 3-4 dana. Prema Pavlovim rečima, proces prijavljivanja bio je komplikovan i trajao je godinu dana. Dobra stvar u ovoj priči jeste to da je njihova banka imala poverenja u njihovu IPARD prijavu za finansiranje projekta. Nakon što od opštine budu dobili građevinsku dozvolu, IPARD komisija za nadzor će pregledati imanje i dati zeleno svetlo za dalji proces.

„Dobro je sad imati posao i raditi nešto. Ne samo da imamo zemljište i da gradimo restoran, sad imamo restoran, ali nam treba više mušterija i gostiju, više prostora. Ovo za nas nije početak, samo idemo dalje sa poslovanjem.“

Zanimljivo je da je sledeći salaš od njih udaljen 24 kilometra i nalazi se u Temerinu, dok se drugi nalazi u Čeneju (27 kilometara, u blizini Novog Sada) gde ima 5-6 salaša. U vrbasko-bečejskom kraju ovo je jedini salaš, što im ide u prilog, jer svi dolaze kod njih.
Pavle i njegova žena znaju i mogu da učine mnogo toga. Oboje govore strane jezike i znaju kako se radi. Da se ne bave ovim, najverovatnije bi napustili Srbiju i otišli tamo gde mogu više da zarade. Lepo je videti da mladi ostaju u Srbiji, a još je važnije to što ostaju na selu da tu sebi grade život.